preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Jesenice"

 > Naslovnica

OŠ Jesenice pozvana u Šibenik 23. ožujka na Državno natjecanje "Lidrano 2015"

Autor: Administrator , 12. 3. 2015.

Reportaža Plamena zemlja u srcu užarenog otoka, uradak Mie Milavić učenice 8.a razreda, izabran je za državni Lidrano. Čestitamo Mia!

Predložen je i intervju Kad gusle progovoreučenice 8.a razreda Karle Curnić, ali državno stručno povjerenstvo odlučilo se za samo jedan.

Bez obzira na izbor i Mia i Karla su naše pobjednice, ponosni smo na njih i vjerujemo da će nastaviti istraživati, pisati i dobivati nagrade i u srednjoj školi.

Hvala Vam!

Oba novinarska uratka možete pročitati pod opširnije!

„Četiri Alibabe i četrdeset hajduka“  u potrazi za Pustinjom Blace,  predivnim  glagoljaškim samostanom (kasnije i zvjezdarnicom) koji su  1551. godine izgradili na otoku Braču popovi glagoljaši iz drevne Poljičke republike u bijegu pred Turcima.

Plamena zemlja u srcu užarenog otoka

Ne znam kako vi zamišljate idealan izlet, al' jedan moj bio je upravo takav. Prekrasan dan, autobus pun vesele dječje graje i plan izleta u rukama – savršeno! Dan kao stvoren za istraživanje i uživanje.

Preko male bare

Trajekt Bol kreće iz Splita.  Bijel, nov i nečujan. Izlazimo na palubu. Mirišu jutarnja rosa i bonace babljeg ljeta. Udišemo svježi zrak i uživamo u azurno čistom plavetnilu. Ne! Nismo na Karibima, bar ne na onim u Sjevernoj Americi. Plovimo k „škoju Vladimira Nazora“. U svitanju dana magli nam se pred očima, pa me ne bi čudilo da vidimo i  Halugicu! Ona hoda bijelim žalom u vrijeme najvećih maina (bonaca), a sad je Brački kanal poput stakla. Prava mala bara! (Atlantik zovu Velikom barom.) Tko zna, možda ću se jednog dana sjetiti današnje plovidbe i pogleda s oštre prove koja prkosi i moru i otoku? Iza mene malena mjesta moga zavičaja: Dugi Rat, Sumpetar, Krilo Jesenice, Omiš…Odmahujem im i šaljem pozdrave žedna novih pustolovina.

Kroz pustinju i prašumu

Vesela družina željna pustolovine preskače Supetar i juri dalje. Iako se autobus pokvario (stari školski) i vozač ga popravio (izgubili smo četrdeset minuta), a potom se našli na makadamu dugom šest kilometara (truckali smo se kao u kočiji koju gone Indijanci), bili smo sretni kad je autobus konačno ugasio svoj bučni dizelski motor. Izašli smo na čistinu. Ni psa. Tišina. Kozji put i šuma koja se spušta u kotlinu. „Ako idemo u pustinju, prvo nas čeka prašuma!“ kazao je jedan od hajduka. Za savladavanje staze duge tri kilometra trebalo je pravo malo planinarsko iskustvo, čega nam, hvala Bogu, nije nedostajalo. Sav uloženi napor nestao je kad je ispred nas izronio tajanstveni samostan Pustinja Blace.

Sezame, otvori se

Naši domaćini bili su braća Zoran i Luka Vranjičić iz Nerežišća koji rade kao vodiči, ali i održavaju samostan. Oni znaju čarobne riječi koje će nam otkriti skriveno blago! Ušla sam najprije u kuhinju s čađavim ognjištem. U toj se kuhinji vatra nikad nije gasila tijekom godine, osim na Veliki četvrtak. Zamislila sam fratre iz reda pustinjaka (eremiti) kako, po pričanju vodiča Zorana, uz večeru razgovaraju o poslovima koje su obavili taj dan i što ih sutra čeka. Ako bi se dogodilo, na primjer, da je netko bio „linguz“, prvo bi ga usmeno ukorili, a ako se ne bi popravio, onda bi ga javno ukorili ispred samostana. Ako se ni tad ne bi  popravio, bio bi izbačen iz zajednice. Ta je kuhinja najstariji dio samostana i s pomoćnim prostorijama dio je spilje Ljubitovice koju su za pustinjski stan od bračkog kneza 1551. godine dobila dva popa glagoljaša iz Zvečanja i Duća, sela iz Poljica (područje između rijeke Cetine i Žrnovnice). Tijekom četiristo godina Poljičani su slali svoje svećenike i težake u ovu malu dolinu rijeke Blace. Živjelo se od proizvodnje vina, ulja, meda i sira. Sagradili su crkvu i samostan, tiskali knjige, skupljali satove, izrađivali oružje, promatrali nebeska tijela, učili djecu, svirali na starom glasoviru, služili svete mise u crkvi Gospina Uznesenja, pisali znanstvene članke…
Hodajući  samostanskim odajama vidjela sam zidove ukrašene uljima mletačke škole 17. stoljeća, police pune rukom pisanih knjiga na glagoljici, bosančici i latinici, stare tiskane knjige, časopise iz Beča o astronomiji. (I danas stiže astronomski list iz Amerike u Blace.)  Da su voljeli slušati glazbu, svjedoči ogromni stari gramofon.
Ono što mi je privuklo posebnu pozornost bila je pučka škola koja se ugasila 1963.godine s posljednjim pustinjakom fra Nikolom Miličevićem-mlađim. Bila je to prostorija četiri puta manja od današnjih učionica s osam trošnih drvenih klupa i matematičkim ručnim računalom koje se zove „abak“ (redovi s pomičnim drvenim kuglicama).

Astronomi, umjetnici i još nešto

Posljednje odaje bile su redovničke sobe. Zadnjih sto godina tu su boravila dva redovnika istog imena i iz iste obitelji: Nikola Milićević, stariji i mlađi. (Zanimljivo je znati da je mlađi,  stric poznatog  hrvatskog pjesnika, također Nikole Milićevića, koji nije išao u Pustinju, nego je izabrao svjetovni put te tako prekinuo stoljetnu tradiciju.)

   Nasred sobe nalazi se predivni klavir. Njega su 1905. naručili iz Beča. Putovao je preko Zadra i morem do Brača, a potom ga je dvanaest težaka na ramenima donijelo u Blace. Nigdje nije bio oštećen jer je stari fra Niko dao piti vina težacima koliko žele, što inače nisu mogli budući da se pio ocat s vodom, a vino se prodavalo. Taj je klavir bio poklon zadnjem redovniku po kome su nazvana dva asteroida:  Brač i Milićević. Teleskop kojim je fra Niko mlađi promatrao bračko nebo nalazi se ispred, u dvorištu samostana. Njegovom smrću ugasila se stoljetna tradicija hrvatskih glagoljaša…

Zaključila sam …

- da je Pustinja Blace poznata jer smo cijelim putem susretali naše i strane posjetitelje, kao i u samostanu (ima i onih koji su došli s druge strane, putem s juga iz Popove vale)
- objasnila sam sama sebi tj. „ u znoju lica svoga“ značenje riječi „pustinja“ (pola sata pješačenja i šest kilometara makadama; daleko od civilizacije)
- za razliku od dolaska, hajduci su se radovali starom autobusu, a ni makadam im nije više smetao
- možda je Blace na pristupnoj listi WHC-a (Centra za svjetsku baštinu)  jer je  “ ajmo reć, malo ka sa strane…pa nije lako doć i vidit!“

Za one koji žele znati više …

Pet kilometara od Bola s južne strane Brača, a iznad sela Murvice, nalazi se  još jedan napušteni poljički samostan sa spiljskom crkvom. Ne toliko očuvan kao Blace. Mjesto se zove  Drakonjina pećina ili Zmajeva spilja. Ipak ako vas cesta iz Trogira donese na Čiovo, tamo najlakše možete pronaći treći dio glagoljaške pustinjske trilogije: crkvu Gospu od Prizidnice. Možda ste čuli? Sretno!

Uistinu, ni današnje vile ni bazeni, ni zgrade, ni trgovački centri, ni sve blještavilo i raskoš naše svakodnevice, ne mogu zamijeniti ono što je povijest stotinama godina gradila i sačuvala do danas. Sav ovaj zbir spomeničke baštine pruža nam čaroban prikaz naše veličanstvene prošlosti.

 No, uza svu materijalnu ostavštinu stoji i živo srce Pustinje Blace koje godinama ispraća dane i turiste, pozdravlja zore i brižno čuva svoju draž i netaknutost  vremenom, baš kao i ja svoj dojam o njemu.

Mia Milavić, 8.A

 

Njoj ne pada na pamet:“ …da gusli proste pjesme pune ‘grubi riči’, kao neke kolege.“

Kada gusle progovore, život propjeva kroz žice

Nema tog putovanja, dužeg ili kraćeg, na koje bi se Ruža Jolić, šezdesetdevetogodišnja umirovljenica iz Duća pokraj Omiša, uputila bez svojih gusala. Ruža je trenutno jedina hrvatska i bosansko-hercegovačka guslarica. Njoj ne trebaju ni uređene pozornice, ni skupocjeno odijelo, već samo drveni instrument zvan gusle, koji je, kako kaže gđa Ruža, za nju više od instrumenta. Poslovicu da jabuka ne pada daleko od stabla, potvrđuje i podatak da je gusle svirala i njezina baka, davne 1865. god. kada je nju i nekoliko seoskih djevojaka oteo tada vladajući turski beg. Ta ih je žica toliko povezala da Ruža i dan-danas čuva bakine gusle stare više od 150 godina. Stare gusle Ruža čuva u hercegovačkom rodnom selu Kongora, a ove na kojima svira, specijalno su za nju izrađene. Kako kaže: „Bakine su ipak poseban dar, vrijedna starina, u koju se samo gleda i divi. One su svoje odsvirale. Red je na novima.“ Ružine je gusle istesao rođak iz Hercegovine koji je tako Ruži u umirovljeničkim danima ispunio dane pjesmom i veseljem. Kako njoj, tako i cijeloj obitelji i prijateljima.

Nema derneka bez nje
Uz početnu nesigurnost i strah, Ruža se polako oslobodila i krenula. Onako, „iz dosade“, nesvjesna da će se jednog dana o njoj pričati. I tako je, malo-pomalo svirala u svom domu, rođakovu i susjedovu, i tako se, „izoštrila i naučila.“ Danas ne postoji dernek na kojem Ruža ne odgusla nekoliko svojih priča u stihovima, na ogromnu radost svih prisutnih.

Znatiželjni da doznamo što nam gusle kazuju u rukama jedne žene, došli smo da zanimljivih i poučnih crtica.

Možete li nam, za početak, kazati nešto o guslama kao instrumentu.
Gusle pripadaju gudačkim instrumentima. Jako su omiljene u dinarskom području. Donesene su, ako se ne varam, iz Azije u 9. st. Najčešće se izrađuju od javorova, orahova ili hrastova drveta. Najveći dio gusala kruškastog je oblika koji u narodu nazivaju: varjača, korito ili kusalo. Na poleđini varjače postoje rupice u obliku križa koje su potrebne za dobru zvučnost. „Vrat“ gusala u gornjem dijelu završava „glavom“ na kojoj su u većini slučajeva prikazani junaci iz zavičajne povijesti. Na kraju je vrata krčalo ili čivija koje služi za zatezanje strune.

Kako je sve krenulo?
Moja je baka svirala na guslama. Nakon njezine smrti, na scenu dolazi moj rođak iz Njemačke koji bi kod mene stanovao dok je bio na ljetnom odmoru. On je svirao na guslama. Odmah me osvojio taj zvuk i krenula sam svirati, uz njega, neobavezno i nesigurno. Kada bi, na duži period, otišao u Njemačku, život s guslama bi prestao. No,  ja to nisam htjela. Brzo sam nabavila nove i polako, bez brige, krenula sama. I tako sam se, malo-pomalo naučila, nesvjesna da će ljudi jednog dana prepoznati moj trud i talent.

Kako ste uspjeli pobijediti tremu i gdje ste sve dosad nastupali ?
Sjećam se kada sam prvi put zaguslala kao od šale. Bilo je to 1989. godine,  nedaleko od Tomislavgrada kada smo taj moj rođak i ja zajedno guslali pred biskupom Kuharićem. Nakon toga sam shvatila kako je strah od nastupa pobijeđen, te da se bez problema mogu sama pojavljivati i na većim slavljima.
Nastupala sam zaista na mnogo mjesta. U Bosni i Hercegovini, Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji i po brojnim mjestima Lijepe Naše. Čak sam  nastupala i s Markom Perkovićem Thompsonom, a najviše mi je ostala u sjećanju 2010. godina kada sam mu posvetila i otpjevala dvije pjesme na guslama.
Također, bila sam i predstavnica Splitsko-dalmatinske županije na Međunarodnom danu folklora u Zagrebu 2005. godine, gdje sam dobila vrijedno priznanje.

Osim što pjevate i svirate, vi i pišete. Kako ste došli na ideju da napišete zbirku pjesama?
Istina, objavila sam jednu zbirku pjesama, a i druga je već u izradi. Zbirka se zove jednostavno:  Pisme za gusle. Izdana je 2009. godine, a broji više od devedeset pjesama. Pjesme su pretežito pripovjednog karaktera, tematski su vezane uz povijest (otpor tuđinskoj vlasti) i junaštvo,ali ima i tragičnih doživljaja iz prošlosti kako pojedinaca tako i naroda.
Oduvijek sam smatrala da je dobrom zvuku potrebna i lijepa riječ. I tako sam počela pisati, stihovima pripovijedati o događajima iz slavne hrvatske, hercegovačke i poljičke prošlosti. Naravno, dotaknula sam se i današnjih ljudi koji su dio naše svakodnevice.

Koliko traje i kako izgleda jedan Vaš nastup? Kako zapravo danas ljudi reagiraju na zvuk gusala?
Ne zahtijevam ni uređenu pozornicu ni skupo odijelo. Za moj su mi nastup potrebne samo moje gusle. Nastup traje nekih pet minuta, iako bi ja tila da traje više, ali program je često takav da moraš znat miru. Treba pustit i druge goste da se pokažu i dokažu. U tih pet-deset minuta, koliko traje nastup,  ljudima moraš ispričat nešto iz naše junačke povijesti, ili neku lipu ljubavnu priču. Imam ja svakakvi pisama, ali za one iz prošlosti san se posebno pripremala, pročitala san puste knjige o našim ajducima i drugim junacima, od Austro-Ugarske do današnjih dana.
Ljudi su u većini slučajeva iznenađeni i zadovoljni. Čak i djeca vole taj zvuk. Kada krene zvuk gusala, svaki glas u dvorani prestaje, to mi je jako zanimljivo. Moje prepričavanje tada odvede slušatelje daleko u prošlost i dočara im slavne događaje, bar ja tako mislim.

Je li uobičajeno da žena svira gusle? Čini li Vas Vaš talent ponosnom ?
Ne, nije neobično kod nas da žena svira. Zna se kako je primitivni duh odredio zanimanja muškaraca i žena. Sviranje gusala je, prema tome, isključivo muška zanimacija. No, ja sam prva koja je taj zakon danas prekršila i ponosna sam zbog toga, pa ipak sam jedina guslarica u Hrvatskoj, a koliko znam i šire. Ponosna sam jer sam bila vrijedna u učenju, nisam se dala smesti, iako guslanje nije tipično za žene. Ali opet, uvijek bi se s ponosom sjetila svoje bake i njene pjesme, ta u genima imam znanje!

I za kraj nam kažite što Vam gusle predstavljaju u životu?
Gusle su moje najbolje prijateljice koliko god to čudnovato zvučalo. Gdje god idem, nosim ih sa sobom. U svakodnevnim životnim situacijama, bilo dobrim ili lošim, napravim dva-tri poteza na guslama, sve problista i postane bajka. Gusle ne pričaju, samim time i ne ogovaraju. One samo pjevaju. Stvaraju prekrasne melodije, čine me sretnom i ispunjenom.

Ako zalutate do Duća, onako usput od Splita, do oštre okuke prije Omiša, vidjet ćete trokatnicu ružičaste boje. Tu će Vas čekati gospođa Ruža, skromna i blaga žena koja će vam osim udobnog naslonjača i toplog čaja ponuditi sat povijesti, propjevan kroz stihove odvažne žene, koji osim o događajima i ličnostima, uče i govore o životu i običajima davno prohujalih vremena. Kada shvatite tu lekciju, spremni ste za gusle. One ne traže mnogo, samo otvoreno srce, sjedeći položaj i napeto uho.

Karla Curnić, 8.A




Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

šk.god. 2023./24.
Oglasna ploča
CARNET id




 



CMS za škole logo
Osnovna škola "Jesenice" / Đački put 10, HR-21315 Dugi Rat / www.os-jesenice-dugirat.skole.hr / ured@os-jesenice-dugirat.skole.hr
preskoči na navigaciju