Osnovna škola "Jesenice"

Prije dolaska u Ugljane , kroz laganu vožnju učenici su slušali nešto o životu sestre Elvire , o njezinom teškom djetinstvu („odrasla sam u očevoj ovisnosti o alkoholu , a majka je morala mnogo raditi i često je izbivala iz kuće jer je bila medicinska sestra . Moj otac je često ostajao bez cigareta i primjerice, zvao bi me da mu idem po cigarete sve dok se ne bih ustala i otišla. Iako sam već bila u postelji i bila je kasna noć , osjećala sam da ga trebam poslušati“) , o tome kako je osjetila Božji poziv da pomaže mladima ( „Shvatila sam da su mladi u ovom potrošaćkom društvu odbačeni i zaboravljeni te da u obitelji nema razgovora i povjerenja među bračnim parovima i među roditeljima i djecom : mladi su prepušteni sami sebi . Tako sam osjetila Božji poziv da otvorim vrata njima , izgubljenima i očajnima , onima koje susrećemo po kolodvorima , ulicama i u vlakovima. Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost da činiš djela i vjeruješ u stvari koje nisi mogao ni zamisliti , tako da to nije bilo jednostavno objasniti mojim nadređenima „) o počecima njezina djelovanja ( „I tako sam počela u jednoj staroj ruševnoj kući , koju mi je ustubila općina Saluzzo . Kuća nije bila za stanovanje , ali sam ju s mnogo zanosa i vjere s još dvjema sestrama i jednom laikinjom učiteljicom otvorila i nakon tjedan dana prvi momci su ušli.“) i o početku stanovanja u ruševnoj kući s nekoliko narkomana ( „U početku smo živjeli u velikom siromaštvu , jer nismo ništa imali. Od kuće su ostali samo zidovi bez prozora i vrata ; sve zaraslo u korov , a mi nismo imali alata za rad ; nismo imali ni stolova ni stolica ... ništa!)
Nakon toga stigli smo u zajednicu . Na vratima njihova doma dočekao nas je Vladimir , momak iz Novog Sada koji se u ovoj zajednici liječi nepune dvije godine. Prvo smo ušli u jednu skućenu prostoriju gdje smo ih sve pozdravili , pročitali im nekoliko sastava i pjesama potpore koje smo sastavljali na satu vjeronauka , među kojima smo izdvojili najbolje ( učenice Ariane Penić (7.a) , Veronike Rakuljić (7.b) te učenika 7.c razreda Marina Petrine i Ivane Vrkić) te im zaželjeli najljepše želje uz što brže ozdravljenje i odpjevali im dvije pjesme ( Poslan bi anđel Gabrijel i Padaj s neba roso sveta ) te spontano , bez ikakvog uvježbavanja Krist jednom stade na žalu. Nakon toga Vladimir nam je svjedočio o tome kako je upao u pakao droge te nam poručio da nikad ne uzimo ništa o od stranaca , pa makar bio to i obični bombon jer su tako njega zavarali i uništili mu cijeli život. Nakon njegovog svjedočanstva ,proveo nas je kroz veleban prostor u kojem se međuostalim nalazi ( kapela – koja se nama učenicima nekako najviše svidjela, pekara , radionica , pilana , praonica rublja , igralište , staje i možda najzanimljivije livada na kojoj će se ovog Božića moći vidjeti žive jaslice . Nakon što smo sve razgledali , pozdravili smo se s Vladimirom i njegovim vjernim prijateljima – do slijedećeg susreta i naravno , zaželjeli im život o kakvom su maštali .

Vladimir Tomaš 7.c

SEDMAŠI  U  POSJETU  ZAJEDNICI  CENACOLO  U  UGLJANIMA  POKRAJ  TRILJA

Svaki se čovjek  može promijeniti i popraviti

Svaki se čovjek može promijeniti ! To smo doznali posjetivši zajednicu Cenacolo . Tamo su ovisnici o drogi, alkoholu, internetu i sl. Ta zajednica postoji u svijetu već 30 godina. Cilj zajednice je da svaki čovjek može početi živjeti ispočetka, promjeniti sve što je do tada bilo loše. Zadivila me ta zajednička energija među bivšim ovisnicima. Svaki čovjek ima svoj određeni posao. Jedan radi u pekari , drugi pere odjeću, rade u polju, imaju stoku i sve su poslove međusobno podijelili. Iznenadilo me kada sam vidjela da su ulaskom u zajednicu , najprije počeli vjerovati u Boga. Zajednica im je promijenila život. Htjeli su postati obični ,normalni ljudi tj. kao mi . Uspjeli su ! Mislim samo da bi trebali više puta godišnje posjećivati svoju obitelj . Svidio mi se okoliš kojeg sami uređuju , svaku klupu , svaki puteljak sami su napravili kao i što rade krunice, svete narukvice i predmete u radionici. U jednom sam se trenutku pitala: „Zar odvojenost od prijatelja i obitelji može probuditi novog čovjeka iz onoga koji nije znao što čini ? Može li nova zajednica i mjesto probuditi vjernika u onome koji se prije nije molio ? Može li izbaviti tu silu patnje , zadovoljstva i „nečega“ što ga odvaja od drugih?“ Odmah mi je došao odgovor. Da , vjera u Boga, upornost, marljivost i želja mogu promijeniti čovjeka i vratiti ga na novi put i u pravi život! Danas smo mi sedmaši mnogo toga vidjeli i naučili. Osjetili smo patnju i bol ljudi koji su zalutali na svome životnom putu, ali i spoznali da je griješti lako te da u životu valja biti odgovoran i ne dozvoliti da te zavedu lažne vrijednosti. Nadam se da nitko od nas neće poći putem ovisnosti!

                    Tea Kundić 7.a